9. seminar MAF: Blještavi pucanj u prazno

v Festivali/LIFFe/Prispevki/Recenzije

Ponekad u filmu ne treba tragati za dubljim značenjem, već mu samo dozvoliti da bude tek estetski zadovoljavajući podražaj našim očnim živcima. Da je to bio slučaj s posljednjim uratkom Nicolasa Windinga Refna, Neonski demon (2016.), dobili bismo iznimno rijedak primjer dobrog iskustvenog suvremenog art-filma proizašlog iz srca Hollywooda. Ipak, Winding Refn je inzistirao na odašiljanju poruke kroz svoj film, i pritom se majstorski poskliznuo. Čini se kao da u pozadini Neonskoga demona leži jedna čitava kutija puna dobrih zamisli za čiju realizaciju ovaj redatelj, inače poznat po akcijskim mačo filmovima, jednostavno ne posjeduje prave alate. Ipak, dio publike će stoga percipirati ovo djelo kao teaser, dok će drugi dio uvidjeti nedorečenost filma.

Djevojka bajkovitog izgleda, Jesse, maloljetni je model koji se tek doselio u Los Angeles, u potrazi za slavom. Njena pozadinska priča ostaje relativno nepoznata, dok sama priznaje da ne posjeduje nijedan talent, osim dobre genetike. Kroz fotografiranja i castinge ona prolazi naivno i djetinje, poput Alise u zemlji čudesa. Ona je eterična i nevina, dašak svježine, ali i izvor ljubomore plastičnih vampira industrije ljepote, koji u svoj izgled ulažu milijune kako bi  pokušali vratiti tu davno izgubljenu čistoću. Kritika modne industrije koju je redatelj pokušao alegorijski prenijeti i na ostatak modernoga svijeta, a koja je u centru ovoga filma, toliki je klišej i toliko je zapravo očita i nealegorična, da na trenutke film izgleda kao završni rad nekog razmaženog studenta režije, kronično lijenog i lišenog ideja, a koga izvlače dobrostojeći roditelji koji financiraju i glorificiraju svaki njegov uradak, kreiran bez pretjerane ambicije.

Winding Refn je film tematski i vizualno podijelio na tri dijela ili tri sloja. Prvi je onaj nevini, zemljani sloj, proboj mladoga modela na scenu i život u jeftinom, ali pitoresknom motelu. Ovdje je neupitna redateljeva fascinacija Davidom Lynchem, njegovom mizanscenom, atmosferom i bojama, ali i zloslutnom naznakom da se ispod idile krije nešto mnogo mračnije. No daleko je još Winding Refn od suptilnosti i inteligentne izgradnje radnje koju Lynch posjeduje, pa sve skupa podsjeća tek na osrednju kopiju ili beskarakterni hommage. Drugi dio obilježen je neonskim bojama i bliještećim svjetlima, a brza montaža nalik je glazbenom videu. Upravo se na ovoj razini događa posrtanje glavne junakinje u taj iskrivljeni svijet požude i grijeha, dok joj ispred očiju iskaču trokuti, kojima je redatelj vjerojatno pokušao aludirati na illuminatije koji vladaju svijetom slavnih u popularnim teorijama urote. Treći je stupanj mračan i ubojit, a atmosfera napokon postaje barem ponešto nalik onoj u horor filmovima. Ostaje nepoznanica zašto se Neonski demon okitio titulom filma strave, pretpostavljam da je to tek puki senzacionalistički marketinški trik. Moguće je i da je redatelj tri razine filma zamislio kao suodnos ida, ega i superega, ali ako je tako, onda je to još jedna dobra ideja koja je završila u kanalizaciji.

Riječ ‘klišej’ definitivno je lajtmotiv filma. Izgubljena nevinost, žene koje bi ubile za ljepotu i mladost, ljubljenje vlastitog odraza u ogledalu, i opaska da smo tako maleni i nebitni pod velikim nebom, u očima Windinga Refna kao da su revolucionarna, dramatična kritika egocentričnog društva opsjednutog okidanjem savršenog selfieja. Očigledno je mislio da, ako tome pridoda i scenu lezbijskoga seksa i nekrofilije, da zbilja ima remek-djelo. No, osrednjost ove polovično razvijene priče na stranu, jedno je zbilja neoprostivo. U moru plošnih, maksimalno pojednostavnjenih likova, Winding Refn propušta razviti jedina dva potentna i zanimljiva lika, a to su lik casting voditeljice (C. Hendricks), koja se doima kao jedina iole zrela i stabilna osoba u čitavoj priči, te lik Hanka (K. Reeves), vlasnika motela ubojitog i nastranog nagona. Dvoje je to izvrsnih glumaca čija je standardno vrhunska i intrigantna izvedba iskorištena tek za popunjavanje praznina u ovom mlakom tinejdžerskom slasheru s premalo krvi.

Sve što nam ostaje nakon čitavog niza propuštenih prilika i manjka sadržaja jest samo jedan vizualno lijepi, fotografski film. Lijepi, poput industrije koju se nastoji kritizirati. Zbilja lijepi. I to je sve. A Nicholas Winding Refn morat će jesti još puno palente.

Rahela Vešković